Izgradnja naftovoda između Srbije i Mađarske predstavlja jedan od većih energetskih projekata u
regionu. Iako ovakvi projekti donose značajnu korist za državu i samu energetsku stabilnost, za
mnoge građane oni otvaraju ozbiljna pitanja – posebno kada je reč o eksproprijaciji
nepokretnosti.
U praksi, postupci eksproprijacije često izazivaju nedoumice kod vlasnika nepokretnosti.
Razumevanje prava i blagovremena pravna zaštita ključni su za ostvarivanje pravične naknade i
očuvanje imovinskih interesa.
Prema javno dostupnim podacima, planirana trasa naftovoda predviđena je da se prostire od
granice sa Republikom Mađarskom, u koridoru magistralnog gasovoda „granica Bugarske
– granica Mađarske“ (tzv. Balkanski tok), do Gospođinaca, a potom dalje u koridoru
naftovoda US Tisa – Novi Sad, sve do Terminala Novi Sad, u ukupnoj dužini od oko 120 km.
Planirana trasa obuhvata teritorije sledećih jedinica lokalne samouprave, i to:
Ukoliko vas interesuje da li i u kom obimu planirana trasa zahvata vašu parcelu, kolika je
širina zaštitnog pojasa, kao i koje su dozvoljene aktivnosti i vrste zasada na parceli nakon
izgradnje naftovoda, kontaktirajte advokata za ekspropriajcije radi dobijanja preciznih pravnih
informacija i stručnog saveta.
Eksproprijacija predstavlja zakonom uređen postupak kojim država, radi ostvarenja javnog
interesa, može oduzeti ili ograničiti pravo svojine na nepokretnosti. Kod infrastrukturnih
projekata poput izgradnjenaftovoda, ovaj postupak se primenjuje kako bi se obezbedila izgradnja
i funkcionisanje samog energetskog sistema.
Važno je naglasiti da eksproprijacija ne znači da vlasnici ostaju bez zaštite. Naprotiv, zakon
predviđa pravo na pravičnu naknadu za nepokretnost kao i sudsku kontrolu postupka.
Specifičnost eksproprijacije kod izgradnje naftovoda ogleda se u tome što se nepokretnostna
kojoj se gradi naftovod često ne oduzima u celini, već se koristi samo deo parcele ili se pravo
svojine samo ograničava. U ovom slučaju izgradnji naftovoda prethodi nepotpuna
eksproprijacija.
Nepotpuna eksproprijacija znači da vlasnik nepokretnosti zadržava pravo svojine, ali se na
nepokretnosti uspostavlja službenost ili se ograničava korišćenje nepokretnosti, poput zabrane
gradnje objekata iznad trase cevovoda, zabrana sadnje dubokorenog rastinja.
Nepokretnost se, po pravilu, i dalje može koristiti za poljoprivredu ili druge dozvoljene namene.
Potpuna eksproprijacija se primenjuje ređe i podrazumeva trajni prenos prava svojine nad
parcelom ili njenim delom, uglavnom kada je potrebno izgraditi prateće infrastrukturne objekte
ikada nepokretnost zbog bezbednosnih razloga ne može više da se koristi ili kada ograničenja
onemogućavaju vlasnika u vršenju prava svojine.
U obe situacije zakon propisuje da vlasnik nepokretnosti ima pravo na pravičnu naknadu, ali je u
praksi često sporno da li ponuđeni iznos odgovara realnoj tržišnoj vrednosti nepokretnosti.
Iskustvo pokazuje da građani često nailaze na probleme u postupku eksproprijacije koje se
ogledaju u nejasnim ili nepotpunim obaveštenjima o samom postupku eksproprijacije,
procenama vrednosti nepokretnosti koje su niže od realne tržišne vrednosti, nedovoljnom
objašnjenju ograničenja korišćenja nepokretnosti, rokovima i procedurama koje vlasnici teško
razumeju bez pravne pomoći.
Upravo zbog toga je važno reagovati na vreme jer adekvatna pravna pomoć često može značajno
uticati na konačan ishod postupka i visinu naknade eksproprisane nepokretnosti.